Zechariah 6

1Potom opet podigoh oči svoje, i vidjeh, a to četvora kola izlažahu između dvije gore, a te gore bijahu od mjedi. 2U prvijem kolima bjehu konji riđi, a u drugim kolima konji vrani, 3A u trećim kolima konji bijeli, a u četvrtijem kolima konji šareni, jaki. 4I progovoriv rekoh anđelu koji govoraše sa mnom: šta je to, gospodaru moj?

5A anđeo odgovori i reče mi: to su četiri vjetra nebeska, koji izlaze ispred Gospoda sve zemlje, gdje stajaše. 6Konji vrani što su u jednijem, oni idu u sjevernu zemlju; a bijeli idu za njima; a šareni idu u zemlju južnu.

7I jaki izašavši šćahu da idu i prolaze zemlju; i reče: idite, prolazite zemlju. I stadoše prolaziti zemlju. 8Tada me zovnu, i reče mi: vidi, koji otidoše u zemlju sjevernu, umiriše duh moj u zemlji sjevernoj.

9Potom mi dođe riječ Gospodnja govoreći: 10Uzmi od roblja, od Heldaja i od Tovije i od Jedaje, koji dođoše iz Vavilonske, pa dođi istoga dana i uđi u dom Josije sina Sofonijina. 11Uzmi srebra i zlata, i načini vijence, i metni na glavu Isusu sinu Josedekovu, poglavaru svešteničkom,

12I reci mu govoreći: ovako veli Gospod nad vojskama: evo čovjeka, kojemu je ime klica, koja će klijati s mjesta svoga i sagradiće crkvu Gospodnju. 13Jer će on sagraditi crkvu Gospodnju, i nosiće slavu, i sjedjeće i vladati na svom prijestolu, i biće sveštenik na prijestolu svom, i svjet mirni biće među objema.

14I vijenci neka budu Elemu i Toviji i Jedaji i Henu sinu Sofonijinu za spomen u crkvi Gospodnjoj. I koji su daleko, doći će i gradiće crkvu Gospodnju, i poznaćete da me je Gospod nad vojskama poslao k vama. I to će biti ako uzaslušate glas Gospoda Boga svojega.

15